Mukla raspuklina zbirka pesama, Bagdala, Kruševac, 1973. strana 1-48. Crteži Miro Glavurtić. Recenzenti: Miloš Petrović i Radomir Andrić.  recenzije/izbor iz press materijala Objavljeni tekstovi: Draginja Urošević: Nešto od žubora voda . Borba, 26. 6. 1973. Vesna Parun: Demon prerušen u poeziju /Uz knjigu Janka Vujinovića Mukla raspuklina/ esej. Oko, Zagreb, 29. 5. 1974. Jovan Pejčić: Poniranje u reč, Student, Beograd, br. 4, 21.2.1974. st.16 Ljubomir Ćorilić: O Mukloj raspuklini J. Vujinovića, Ulaznica, Zrenjanin, 1974. Vesna Parun Stih je tajna povijest svijeta Djetetu a ni pjesniku ne smiješ reći da je njihov čarobni posao igra. Umjetnost je nestrpljiva; dok je nosimo u sebi, mi ubrzavamo hod čudesno rascvjetalih kazaljki na njenom preplašenom brojčaniku. Moglo bi se reći da je stih tajna povijest svijeta; tu svaki narod ima svoju šifru, a legitimni čuvari su joj pjesnici. Pjesnik je tužno stvorenje. U dane kada on piše svoju najukletiju pjesmu, ne bi se s njime mijenjao ni vojnik na straži na rtu Aljaske, ni pacijent na operacionom stolu. Da bi mogao nešto dati drugima, on mora najprije u njih vjerovati. A to nije lako. Pjesnikovo "ja" stvara se iz pouzdanja u drugog, iz potrebe za drugim, iz sebe gazećeg neobaziranja na druge. Ako je sebičan, to se osvećuje njemu samome. Skruti li srce u kamen, taj se kamen razbija o njegovu glavu. To doduše ne mora važiti samo za pisca, nego i za čovjeka uopće, ali je ovdje zakonitost ubojitija i ne možeš je izigrati onako kako to biva na autentičnom tlu života. Pjesništvo je mukla raspuklina Stihotvorstvo kanda i nije drugo do jedna materinska i vajna mukla raspuklina nastala krišom uzduše i poprijeko ove žive gromade egzistencije, na mjestima gdje smisao posustaje i rastaču se šavovi vremena u suho pruće riječi, ožilje pamćenja. U to je iskustvo čemerno zagrizao i grozom vlastitog bića ga zaodjenuo mlađi autor ove pjesničke zbirke, u kojoj "molitelji rođenog udesa" - kako reče - "ne trebaju više ljubavi ni hljeba", jer stoje na vilinski obneviđelom ljubavnom početku svega: na samom presahlom izvorištu, odakle vide sve što žestinom kruženja svojih dana i noći treba da iznesu iz raspukline sunca i zemlje van, kroz sebe, u uskovitlan grob. Kora te raspukline stvrdnuto je voće naših usana, kolijevka žeđi. [to je unutra, u zemlji, biva tu monotonom žarkom lavinom stiha izbačeno na površinu zvijezde. Glazba i ritam samo su strasni vodiči daha, s crnobijelom nizinom u pozadini. Slika je rustikalna, a ispod nabujalosti riječi sadržaj škrt i opor. Vujinović ne pravi pjesmu ljupkom i dopadljivom. Ona je grotlo hrapave vulkanske jeke zakotrljane travnim bespućem, te ono što u njoj svjetluca nije jezik i nije kristal apstrakcije, već rasprsli komadićci davno oblikovanog udesa orača i sjetvenika, kopača, kosaca, igrača u kolu, žetelaca, poplavljenika; naprosto uzemljenje, u kojemu se prepoznaje neko mutno pradavno doba, ne danas ni jučer. To je jetka i plaha antimaštovitost samotnog zanatlije, štura mrkoća kazivanja šiknulog iz grudiju sina i svjedoka, ne putnika ni tek na tren zaustavljenog promatrača: Već si zaboravio: minuli su sati godine minule, vremena gorka po hlebu i srcu, i više ne možeš svedočiti o danu koji je iza tebe, kao duboko polje iza konjanika, ostao ("Mukla raspuklina") Vječno jedan te isti mali monolog uplašene duše. Mladost, zagušena znojem životinjske belege. Nigdje končića vertikale, sjenke obrisa brda. Riječi se ponegde oslobađaju grča i hodaju strofom odmjerenom ali ne beskrvno i ne ravnodušno, sad zalepršavši sad opustivši krila, baš namjerno ne polijećući, klizeći po bridu gluhe ove ploče rođenja i neprepoznatih svjetlosti, u podnevnoj nepomičnosti. Tmurne su to vezilje što život bez žurbe pozlatom prepliću. Drugdje opet, razlistali bokori dušina krika, otuđeni u krasnozvučje, raščešljane i pomno umivene vlati jezičnog trabunjanja, geometrijskog traženja oslonca u nepoćudnom okolišu; slamke za koju se može uhvatiti imaginacija u svom samoubilačkom jurišu. Invencija a ne studij filologije kao većina zbirki - prvijenaca, i ova vrvi od vokativa, imperativa, onomatopeja i aliteracija, od zvijezda i sunaca, krvotoka i tijela-stabala. Izričaj "Ukopaj se u reč i ćuti" - ne podsjeća li na ranog Raičkovića? "Tajnog pisma nositelji" - na već klasičnog Radomira Andrića? "Kad je tako, nek ti bude nebidniče" - na "urođeničkog" Danojlića? "Kroz bogaze, neprolaze" i ostale "Kletve" zgusnutošću vjekovne gorčine i izvornošću narodskog kolaža na Popu, a sam pjesnik nesmirljivim burnim kovanjem na raskovničare - ne na dionizijskog Erića iz Gruže, nego na "nereč ruže" pod nebesima hraniteljke Posavine. Moramo mu vjerovati da mu je tu jezu - negativ proljeća u srcu - došapnula njegova, pupkovinom putišta dječjih opasana a u kičmi savijena Mačva, a ne Vukova prebogata riznica; invencija a ne studij filologije. "Mukla raspuklina", mada nije otkriće, nije ni poetski pokušaj ni promašaj; naprotiv, sve je vrtlog, trzaj grgoljenje. Neprikriven košmar krvi umjesto poziva na razmišljanje o spasu. Bunt svakog nerva napose u nesuglasju cjeline, a rezultanta je muklina i gluhoća, bol čovjeka u krilu zelen-zemlje. netko je ipak morao makar slikarski zaustaviti "dan u vodi dunju dana", ili: Pa od zemlje sve smo viši već nebo smo dohvatili I tako smo smrti draži Ili kratka pjesma "Setvenici" - jedna od najboljih u zbirci: Koračali to mi nebo dozivali Iz šake nam sunce zlati to mi zrnje rasipali Ko li žetvu da požanje kad smo sebi posejali Htijenjem svojim pojeden si Sentenca "Ne pamtiš svoj početak, kraj nigde ne slutiš" - jedna od bezbroj pjesničkih ili pučkih varijanti biblijske poslovičnosti, prekrhka da ponese na svojim leđima i pjesmu "Mukla raspuklina", a kamoli čitavu istoimenu zbirku, karakteristična je za ovog pjesnika kome je život dao da okusi od svega po malo i skrojio mu po mjeri njegova koraka poeziju kao unutarnji vidokrug nemira, traženja i hirovitosti kako čulne dako i leksičke. A zemlja je ljepjiva i troma svud unaokolo. Misli se sporo zrcale na površini mirne razlivene vode. Dah zemlje crnice, realizam podsvijesnog, prigušenog zbivanja. Nemoć vinuti se nekamo iz te nijemosti prastarog muklog žrvnja živovanja. I zbirčica cijela kao da je nemušta, teško salivena od vida i govora, preskromna i za isposnika a prežilava za bolest, pa se u čudu pitaš gdje li je na njoj traga ostavio susret sa križaljkom grada, mnogosmejrni urbani doživljaj. Sviralu ne ponio iz rodnog sela, sa sviralom se - vremenu za inat - vraća. katkad je zajedno s riječju ispljune. Tad se sjeti koliko i s njom i bez nje pate kiše i oblaci. Možda su i sjetve i svirale samo simboli svega i odveć neminovnog, što nas javom nebosklona pritište. "Htenjem svojim pojeden si" - dovikuje pjesnik Konjaniku, sebi, u savršenoj pjesmi - molitvi "Nebesni konj". Pjesma "Ukopaj se u reč" tematski joj je blizanka: rascvetava se pred nama vječna izdaja života, na zemlji na kojoj nemaš oslonca, a polazak je "svjesna zabluda". No da li je onda svjesna zabluda i poezija, ova njena pasivna jadikovka, zaziv kobi? Djetetu a ni pjesniku ne smiješ reći da je njihov čarobni posao igra. Umjetnost je nestrpljiva; dok je nosimo u sebi, mi ubrzavamo hod čudesno rascvjetalih kazaljki na njenom preplašenom brojčaniku. Pjesništvo skuplja davne utopljenike sna u košaru slučajno preživjelih riječi i vraća sve to na sablasno pustu obalu, ponekad sa osekom, za mjesečine. Narod je demon, odvajkada prerušen u poeziju. Oko, Zagreb, 29. 05. 1974.  Draginja Urošević Nešto od žubora voda Prva zbirka mladog pesnika i prozaista Janka Vujinovića "Mukla raspuklina" sadrži trideset pesama organizovanih u pet ciklusa. Prema fakturi stiha mogu se u njoj razdvojiti dve osnovne linije; po mitovima pevanja i pesničkoj svesti jedinstvena je. U prvom i petom ciklusu jezik je korišćen na neuobičajen način, čitava bujica reči sliva se u pesmu, značenja se prelivaju. Tako se iskazi pojavljuju u raskošnom i malo razbarušenom jezičkom ruhu. U drugom, trećem i četvrtom ciklusu postaje njegova mera. Za odslikavanje pojedinih emocija, ili ređe ideja, uzete su najsvrsishodnije reči. Poezija ovde mora više da govori, manje da neposredno pleni čula. Ili drukčije rečeno: više pažnje poklonjeno je sadržajima a manje jeziku samom. Janko Vujinović je najsvojstveniji pesnik kad ne suzdržava jezičku bujicu svešću, kad joj dozvoljava da nemirna teče, razliva se i divlja. U ovim pesmama on, po pesničkom postupku, nema ni pretka ni savremenika. Sasvim jasno ocrtava se njegov duhovni identitet. Motivi pevanja u "Mukloj raspuklini" su jedinstveni i usaglašeni. Sadržajno knjiga je izlivena u jednom gromadu. Tematski se Janko Vujinović nadovezuje na narodne pesme, potom Momčila Nastasijevića i, eventualno Vaska popu. Mesto fantastičnog je pri samom vrhu pesničke svesti, pesnikovog sistema vrednosti. Folklorističko-fantastički motivi mešaju se i stapaju sa predstavama Psihe. Malo je detalja i zbivanja iz stvarnog sveta. "Mukla raspuklina" uspostavlja stvarnost naporednu postojećoj, takozvanoj metastvarnost. U taj drugi, pomeren i zamršen svet nije tako lako prodreti, zavisi prvenstveno od toga da li je čitalac spreman da se upusti u avanturu, da li prilikom čitanja uključuje psihološki i fiziološki tonus. Ostvaren estetički svet je na granici razumskog, sazdan od punih fantastičkih situacija. Objektivnom nijedna uloga ne pripada. Iskustva Janka Vujinovića saopštavaju o patnji i bolu, o jednom zamračenom svetu u koji je jedinka bačena. I ona mora da se nad sopstveni udes izdigne. Pesnik se diže svojom pesmom. Razbacane slike se baškare u tekstu, među njima nema vezivnog tkiva, spaja ih rad jezičke imaginacije. Tačnije rečeno: ponekad pesma gubi klasična svojstva, odriče simbol i sliku i značenjskoj ravni, sve to nadoknađuje rad mašte koja bruši u jeziku. Ali postupak brušenja i sazdavanja nije sasvim svestan, on je natovaren osećajnim nametima, odbija da se podredi racionalnom i usmeravanom. Pri svemu tome za prozodijsko nema mesta. Ni u jednoj pesmi Janko Vujinović ne teži da predstavi neku poetiku. Ali, očigledno, poeziju shvata kao čarobnu datost dar u čije se poreklo ne prodire. Po tome on se priključuje negovaocima uobičajenog poetskog koncepta i postupka. Svoje viđenje sveta izgradio je na bolu i patnji ljudske jedinke, ili tačnije sopstvenog bića. Pa i pored toga što je mukla i tamna, ova knjiga ima nešto od žubora prolećnih voda. Borba, Beograd, 26. 8. 1973. index I bibliografija I recenzije I cv srpski I cv english I kontaktindex.htmlbibliografija.htmlrecenzije.htmlCV%20srpski.htmlCV%20english.htmlkontakt.htmlshapeimage_1_link_0shapeimage_1_link_1shapeimage_1_link_2shapeimage_1_link_3shapeimage_1_link_4shapeimage_1_link_5
Janko Vujinović
Bibliografija izbor Panika u intersitiju proza, prvo izdanje: Grafički atelje DERETA, Beograd, januar, 2000., str. 1-380.; drugo, dopunjeno izdanje: Grafički atelje DERETA, Beograd, oktobar, 2000., str. 1-347.   Vučji nakot roman, Prosveta, Beograd, 1986, strana 1-295.; drugo izdanje, INP Književne novine-Komerc, Beograd, 1996. strana 1-310.  Knjiga o radovanju zbirka priča, Slovo ljubve, Beograd, 1979. strana 1-112. Drugo izdanje Kulturni Centar Vuk Karadžić, Loznica, 2003. st. 1-150. Kosovo je grdno sudilište dokumentarna proza, Prosveta, Književne novine, Beograd i Jedinstvo, Priština, 1989. strana 1-374.;drugo, dopunjeno i prerađeno izdanje, Dositej, Književne novine, Beograd i Jedinstvo, Priština, 1991., strana 1-412.  Press materijal izbor Recenzije izbor Panika u intersitiju Knjiga o radovanju Vučji nakot Kosovo je grdno sudilište Panika u intersitiju
odlomak iz romana Panika u intersitiju - srpski Panika w pociągu intercity - polski Panic in the Intercity - english Panik im intercity - deutsche Паника в экспрессе - pусский  Biografija Biografija - srpski Biography - english Biografia - polski Linkovi Katerda za južnu slavistiku Univerziteta u Lodzu Izdavač "Tygiel Kultury", Lodz ProjektOR, web arhiv južnoslovenske književnosti Lođka slavistika / Slawistyka Łódzka Udruženje književnika Srbije Projekat Rastko - Antologija srpske poezije XX veka Projekat Rastko - Poljska Narodna biblioteka Srbije Kontakt janvujin@wp.plpanika.htmlpanika.htmlvucji.htmlvucji.htmlknjigaO.htmlknjigaO.htmlkosovo.htmlkosovo.htmlpress.htmlpanika.htmlknjigaO.htmlvucji.htmlkosovo.htmlpanika-odlomak.htmlpanika-od-polski.htmlpanika-od-english.htmlpanika-od-german.htmlpanika-od-ruski.htmlpanika-story.htmlCV%20srpski.htmlCV%20english.htmlCV%20polski.htmlhttp://www.slavica.uni.lodz.pl/start.htmlhttp://tygiel.free.ngo.plhttp://www.plama.art.pl/OR/public_html/YU/Inne/sylwetki/vujinovic.htmlhttp://slawistykalodzka.sns.pl/http://www.uksrbije.org.yu/index.htmlhttp://www.rastko.org.yu/rastko/delo/11084http://www.rastko.org.yu/rastko-pl/bibliografija/bstojanovic-serbica.phphttp://www.nbs.bg.ac.yu/mailto:janvujin@wp.plshapeimage_3_link_1shapeimage_3_link_3shapeimage_3_link_5shapeimage_3_link_7shapeimage_3_link_8shapeimage_3_link_9shapeimage_3_link_10shapeimage_3_link_11shapeimage_3_link_12shapeimage_3_link_13shapeimage_3_link_14shapeimage_3_link_15shapeimage_3_link_16shapeimage_3_link_17shapeimage_3_link_19shapeimage_3_link_20shapeimage_3_link_21shapeimage_3_link_22shapeimage_3_link_23shapeimage_3_link_24shapeimage_3_link_25shapeimage_3_link_26shapeimage_3_link_27shapeimage_3_link_28shapeimage_3_link_29shapeimage_3_link_30
© 2008 Janko Vujinovic janvujin@wp.pl